Na zornicama

007

Rano je i hladno, pospani smo, još bismo malo ostali u toplom krevetu…, ali zornice nas zovu. U glavi odjekuju stihovi pjesme:

Visom leteć ptice male
našem domu zapjevale:
srca gore, evo zore.

Kore one lijene ljude,
dozivlju ih, od sna bude:
srca gore, evo zore.

Grijehe svoje oplačimo,
dušu ljijepo očistimo:
srca gore, evo zore.

Kraj nek bude svakoj zloći,
Sin će Božji k nama doći:
srca gore, evo zore!

Već ga nosi mila Mati,
ona će ga nama dati:
srca gore, evo zore!

Zdravo, puna svih milina,
kličimo joj iz nizina:
srca gore, evo zore!

A kad srce gori, ništa nije teško. Tako Andrea, Sara i Renato, naša dječica iz Donjeg grada, svako jutro prije dolaska na poludnevni boravak odlaze u konkatedralu na misu zornicu. Ptičice probude i našeg Filipa koji iz doma hita u crkvu. Tom malom žrtvom, molitvama i pjesmom željeli smo obilježiti vrijeme Došašća. Susret s Isusom – najljepši je početak dana!