Kratka i prevrtljiva veljača, taj mjesec mačaka i ljubavi, donio nam je svilene oblake, šarene ptice, lude gljive i puno, puno srca… malih, velikih, šarenih i crvenih, isprepletenih i punjenih. I, naravno, mačke! Lijepe, mekane, tople, nježne, umilne mačke koje kažu i „miju“ i „ma, ma“. Mace koje se vole i volimo ih i mi.

• 

I tako, kako već sve brzo u veljači završi…

Mačke su otišle, ostali su srca, i oblaci, i ptice, i gljive, i bit će i dalje među nama!

• 

• 

A s mačkama, tog zadnjeg dana lude veljače, pojavili su se i novi neki! Neobični! Uđoše u grupu poludnevnog boravka boraviti ondje. Što su htjeli, odakle su došli, kamo će otići? Znaju li i oni sami uopće?

• 

• 

Možda su bili samo neobične, lijepe i važne prikaze onoga što ne znamo jedni o drugima, onoga svega što možemo biti i svega što možemo napraviti! Važno je makar malo zrnce smjelosti pa neka se ona i ludost zove! Usudimo se biti drukčiji, neponovljivi, svoji!

Ali kako su, nepozvani, nenadano ušli, tako su i izašli, ti neobični ljudovi i ljudice? I potvrdili odlazak veljače, kratkog gosta u našoj godini.

Možda ih je malo uplašila gospođa ozbiljna, Pepelnica zvana, koja se pojavila već drugog dana ožujka. Ona koja nas je podsjetila da dolazi nama ozbiljni ožujak i korizma. Koja nam reče: „Prisjetite se kakvi ste, što činite i kome? Možete li i hoćete li biti bolji?“ Vjerovat ćemo joj da možemo i zato i hoćemo! Biti bolji i sebi i drugima! O boljitku bitka i bitkama njegovim bit će prilika još!