Privrženost

Privrženost

Privrženost je emocionalna veza koja se stvara između roditelja (skrbnika) i djeteta i predstavlja najvažniji oblik razvoja u okviru emocionalno-socijalnog razvoja djeteta. Za razvoj privrženosti odgovorna je okolina koja djetetu mora osigurati nazočnost i brigu jedne odrasle osobe, koja će zadovoljavati djetetove potrebe i pružati mu osjećaj stalnosti i sigurnosti. Taj prvi odnos veoma je bitan jer dijete svoja prva iskustva prenosi i na sljedeće odnose tijekom života. Ovisno o reaktivnosti i osjetljivosti skrbnika za potrebe djeteta, dijete može razviti zdravu (sigurnu) privrženost ili nekvalitetnu privrženost (izbjegavajuću, anksioznu ili dezorganiziranu privrženost).

Sigurnu privrženost razvija oko dvije trećine djece. To su djeca koja su dobila odgovarajuću skrb te imaju povjerenja u sposobnost osoba koje se o njima brinu. 

Istraživanja su pokazala da su sigurno privržena djeca prilagodljivija, imaju više samopoštovanja, samostalnija su, otpornija na stres i manje impulzivna. Isto tako, ova djeca lakše stvaraju i održavaju prijateljstva, socijalne vještine su im razvijenije, te postižu bolji uspjeh u školi. U odrasloj dobi lakše uspostavljaju bliskost, emocionalne veze su im stabilnije, te uspostavljaju sigurnu privrženost i s vlastitom djecom.

Nesigurna privrženost razvija se kod djece koja nisu dobila odgovarajuću skrb. Ona ne vodi samo do teškoća u emocionalnom i socijalnom funkcioniranju djece, nego uzrokuje biokemijske promjene i oštećenja u njihovu organizmu. Djeca odgajana bez nježnog dodira i osjećaja osnovne sigurnosti imaju izrazito visoku razinu hormona stresa u organizmu, što je rizičan faktor za njihov zdrav intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj. Neurobiološke posljedice zanemarivanja emocionalnih potreba kod djece mogu uzrokovati poremećaje u ponašanju, depresivnost, apatičnost, otežano učenje i osjetljivost na kronične bolesti. 

Zanemarena djeca najčešće razvijaju izbjegavajuću ili anksioznu privrženost, što se očituje ili izbjegavanjem roditelja u stanjima uznemirenosti ili potpunom zaokupiranošću kretanjima skrbnika. Nisu u stanju razmjenjivati emocije s roditeljima te ih roditelji ne mogu utješiti jer nemaju povjerenja u njih. Takva djeca pokazuju snažne probleme pri odvajanju: polasku u vrtić ili školu. Oni ili stalno, neutješno plaču, ili ne pokazuju nikakvo zanimanje za roditelje, nikakvu tugu jer su ostavljeni u vrtiću, niti se raduju roditeljima kad dođu po njih. Takva djeca nerijetko se nekritično emocionalno vežu uz odgajateljice u vrtiću, imaju potrebu biti bliski s učiteljicama. Često su visokorizična za različite oblike zlostavljanja: vršnjačko nasilje zbog teškoća pri uklapanju u skupinu vršnjaka i izrazito povezivanje sa starijima, različite oblike seksualnih zlostavljanja zbog nekritična vezivanja uza sve ljude koji im pokažu barem malo pažnje.

Udomljena djeca nose trajne ožiljke nastale zbog mnogobrojnih ponavljajućih separacija kako od roditelja, braće i sestara, tako i od susjeda, prijatelja i drugih značajnih osoba, zbog čega nevoljko stvaraju odnose i osjećaje privrženosti prema udomiteljima. Iz tog razloga se udomitelji često nalaze u jedinstvenoj situaciji, budući da se s jedne strane nose s djetetovim specifičnim potrebama, a s druge suočavaju s iskazanim neprijateljstvom djeteta prema njima, njegovom ljutnjom, otporom, nerazumijevanjem i nezahvalnošću. Takva djetetova ponašanja imaju nekoliko funkcija za njega: intenziviranje interakcije s udomiteljem, držanje udomitelja na tjelesnoj i/ili emocionalnoj distanci, te ventiliranje nagomilane frustracije i srdžbe. Tu je vidljiva ambivalencija u stvaranju novih odnosa djeteta gdje ono istodobno želi iskustvo kvalitetnog odnosa, no boji se da će biti povrijeđeno, odbačeno, napušteno te čuva lojalnost prema svojim roditeljima. To je psihološki vrlo teška i zbunjujuća situacija i za dijete i za udomitelja, koji od djeteta dobiva dvostruke poruke. Ponašanja djeteta koja imaju obilježja agresivnog, nekontroliranog, provokativnog su uspješna u privlačenju pozornosti i intenzivnijeg uključivanja udomitelja, ali istodobno ne idu u prilog boljeg razumijevanja i veće osjetljivosti udomitelja na potrebe i probleme djeteta. Udomljenoj djeci je zato potreban skrbnik koji je razvio siguran tip privrženosti u odnosima sa značajnim drugima, kao i osigurane životne uvjete koji će mu omogućiti usmjerenost na dijete te dosljedno i konzistentno odgovaranje na potrebe djeteta. Upravo zbog toga, važno je u tom aspektu pružiti udomiteljima podršku pri razumijevanju djetetova ponašanja u svjetlu ranijih djetetovih iskustava.

Djecu s nesigurnom privrženošću ponekada je teško i izazovno odgajati. Možete se pri tome osjećati bespomoćno i očajno. Odgoj takve djece zahtijeva prilagođavanje naših osobnih vještina i kompetencija prema djetetu. Pružanje dugotrajne pozitivne i dobre skrbi i sigurnosti jedini je način da se povećaju šanse da takva djeca s vremenom razviju bliskost/privrženost s drugim osobama.

Autor: Danijela Horak, dipl. psiholog