Tugovanje kod djece izdvojene iz obitelji

Tugovanje kod djece izdvojene iz obitelji

Postoje različiti gubici koje djeca doživljavaju, a gubitak roditelja u pravilu je najgori i najteži gubitak za svako dijete. Jedan od gubitaka o kojem se ne govori često jest i izdvajanje djeteta iz roditeljskog doma. Iako u tom slučaju dijete nije u doslovnom smislu izgubilo roditelje, izgubilo je zajedništvo obitelji i svakodnevnu rutinu na koju je naviklo. Dijete u tom slučaju osjeća da je izgubilo roditelje, iako su oni još uvijek fizički prisutni. Iako je takav gubitak u nekim slučajevima lakše podnošljiv jer ne dovodi do gubitka koji je sasvim sigurno trajan i nepovratan, itekako je značajan gubitak za dijete.

Osim gubitka roditelja, djeca u trenutku izdvajanja iz primarne obitelji često doživljavaju i gubitak doma zbog selidbe, imaju osjećaj gubitka sigurnosti i prijatelja koje su stekli, susjedstva i vrtića/škole koju pohađaju te samim time doživljavaju više gubitaka odjednom, što dodatno otežava i onako tešku situaciju.

Gubitak je neizbježan dio postojanja, a na njega reagiramo tugom. Tuga je intenzivna tjelesna i psihička neugoda.

Postoje tri razloga zbog kojih tugovanje djece i mladih treba proučavati zasebno od tugovanja odraslih. Prvi je razlog razlika u vremenskom okviru i procesu tugovanja kod djece zbog razvojem uvjetovanih razlika u misaonim i drugim psihičkim procesima. Drugi je razlog povezan s povećanim rizikom od pojave depresije, teškoćama u školi i delinkvencijom ako se gubitak doživljava u ranoj dobi. Treći je razlog, kako neka istraživanja upućuju (premda postoje i rezultati koji to ne potvrđuju), mogućnost da rani ostanak bez roditelja može biti uzrokom dugotrajnih psihičkih teškoća u odrasloj dobi.

Tugovanje kod djece uobičajeno započinje stanjem šoka tijekom kojeg ona najčešće nisu svjesna što se dogodilo, gubitak doživljavaju nestvarnim ili ga negiraju. Nevjerica je popraćena osjećajem zbunjenosti, nemira, osjećaja nestvarnosti, regresije i bespomoćnosti te stanjem tjelesne uznemirenosti. Kada prvobitno stanje šoka prođe, djeca postaju svjesna gubitka, iako je još uvijek prisutna odbojnost prema njemu. U tom razdoblju mogu biti osjetljiva na podražaje/osobe iz okoline, snažno željeti da sve bude kao prije te maštati ili sanjati o tome što su izgubili. Prihvaćanje gubitka kao stvarnog označava iduću fazu tugovanja za koju je karakteristično povlačenje djeteta u sebe, umor, očaj, bespomoćnost, tjelesna slabost, manje socijalne podrške, jaka potreba za spavanjem i slično. Slijedi faza zacjeljivanja, koja nastupa nakon što djeca prihvate gubitak i mogu se ponovno vratiti svom dotadašnjem načinu života, pritom svjesna da u njemu nema određene osobe/stvari koju su izgubili. Tu fazu karakterizira odustajanje od prijašnjih uloga, tjelesno ozdravljenje, veća količina energije, opraštanje, traženje smisla i nada. Možemo reći da tugovanje završava kada djeca ponovno preuzimaju kontrolu nad svojim životom, kada na novi način doživljavaju svoj život i sebe kao osobu te kada preuzimaju odgovornost za svoj život i otvaraju se drugima te traže kontakt. Djeca su svjesna da postoji određena praznina zbog gubitka, ali znaju da i s tim osjećajem mogu živjeti. 

Tugovanje djece ispunjeno je naglim skokovima iz intenzivne patnje i bola u potpuno suprotne reakcije (npr. tuguju zbog gubitka, a istodobno se veselo i bezbrižno igraju s prijateljima). Najčešće reakcije na gubitak roditelja jesu tuga, ljutnja, bespomoćnost, osjećaj praznine, beznađa i napuštenosti, razdražljivost i smetnje na misaonom planu. Pojavljuju se i neke reakcije koje su specifične za tu vrstu gubitka kao što je osjećaj manje vrijednosti, krivnje, straha od života bez roditelja, straha da će ostati i bez drugih važnih osoba u životu, žaljenja i slično.

Djetetu koje prolazi kroz faze tugovanja treba dopustiti sve reakcije, ma kako nam one neobične bile. U toj su situaciji sve dječje reakcije normalne. Djetetu je važno dopustiti da pita, da razgovara, ali i da ne pita i ne razgovara ako to ne želi. Moguće je da dijete tuguje kroz igru, crtež, razgovor s prijateljem. Mala djeca mogu biti vrlo tužna, a odrasli im mogu pomoći tako da imenuju njihove osjećaje i da im daju podršku (npr. kad plače – “vidim da si tužna”; kad ne želi spavati sam – “ako se bojiš, tu sam” i slično). Djeca koja mogu prepoznati svoje osjećaje lakše se nose s njima nego ona koja to ne znaju. 

Kako bismo pomogli djetetu, važno je  poznavati njegove potrebe u procesu tugovanja. Dijete treba sigurnost nakon gubitka: jasne informacije, doživljaj kako je gubitak stvaran, strpljenje odraslih za izražavanje osjećaja, treba stvoriti unutrašnju prilagodbu na novonastalu situaciju, osjećaj uključenosti, nastaviti uobičajene aktivnosti primjerene njegovoj dobi. Treba imati bliske osobe koje će odgovarati na njegova pitanja te mu se treba dati do znanja da nije krivo za nastalu situaciju i da je potrebno vrijeme kako bi prihvatilo da je život sada drukčiji.

Za odrasle osobe dječji je gubitak i tugovanje osobito teško iskustvo jer pokušavamo zaštititi dijete, teško nam je gledati dječju patnju, ne znamo kako bismo djetetu pomogli, a želimo mu olakšati. Vrlo često odrasli i sami osjećaju bespomoćnost kada su u kontaktu s tugujućim djetetom. 

Odrasli koji se brinu o djeci koja prolaze kroz faze tugovanja trebaju znati da je bolje s djecom podijeliti tugu i prihvatiti potrebu za tugovanjem nego ih pokušati uvjeriti kako je sve u redu. Ne trebamo ih  požurivati u tugovanju jer to može dati upravo suprotne posljedice. Djeca katkad svoj  proces tugovanja usporavaju ili otežavaju jer se trude prikriti vlastite reakcije kako bi  zaštitili roditelje ili bliske osobe. Svako dijete ima osobne načine izražavanja i postupanja s osjećajima. Djeci trebamo pružiti podršku i osjećaj sigurnosti kako bismo im olakšali proces tugovanja i kako bi slobodno izrazila svoje emocije. Trebali bismo prihvatiti da svatko tuguje na svoj način te, iako mislimo da tugovanje uvijek traje dulje nego bismo to željeli, ono traje onoliko koliko djetetu treba.

Autor: Danijela Horak, dipl. psiholog