Život se u zadnjih nekoliko mjeseci promijenio za svakoga od nas. Neki su novonastalu situaciju iskoristili za rad na sebi dok su drugi radili na odnosu s drugima. Trenutna situacija i pojava pandemije dovela je do toga da su roditelji i djeca „prisiljeni“ provesti mnogo više vremena zajedno nego do sada. U tim trenucima djeca znaju pokazati svoju zahtjevnu stranu i odraslima se čini da ne znaju kako se nositi s tim te se osjećaju kao da se nalaze pred zidom.

Spontanost, slobodoumnost, razigranost i kreativnost neke su od vrlina koje posjeduje svako dijete, a pokazuje ih kroz igru. Stoga igra može biti alat svakog roditelja u zbližavanju s djetetom. Igra je spontana i slobodna aktivnost djeteta čiji je ishod uvijek neizvjestan i nepredvidiv. Svatko se od nas u svome djetinjstvu igrao, no sada kada smo odrasli, zaboravljamo na svu tu spontanost i slobodu koju smo kao djeca zahtijevali. Odrasli se nerijetko izgube u svome svijetu ozbiljnosti i teško prihvate zaigranost djeteta, koje u igri slijedi svoj zamišljeni tijek igre. Dijete igru shvaća ozbiljno, kao važan zadatak te kako se ono razvija, razvijaju se i njegove igre. 

Djetetu je važna pažnja, bliskost, nježan dodir, bezuvjetno prihvaćanje i vrijeme koje mu roditelj posveti. No nijedan roditelj, čak ni u izolaciji, ne može se cijeloga dana igrati s djetetom, budući da su tu kućanski poslovi, ali i redovni rad od kuće. 

Iz navedenog je jasno da roditelj s djetetom treba pokušati organizirati slobodno vrijeme. Slobodno vrijeme u tom kontekstu možemo podijeliti na zajedničko slobodno vrijeme i odvojeno slobodno vrijeme. 

Zajedničko slobodno vrijeme ono je vrijeme koje provodimo u druženju s djetetom. U tom vremenu potrebno je svu pažnju usmjeriti na dijete i njegovu igru, pustiti ga da nas nauči igrati se. Igra je aktivnost koja nastaje kao posljedica unutarnjih osjećaja djeteta i važno je da ono dobije prostor da vodi igru na način na koji mu je u tom trenutku potrebno. Roditelj se ne bi trebao pretjerano uključivati i usmjeravati igru, nego samo reflektirati njegove misli i osjećaje te se uključivati u uloge koje mu dijete dodijeli. Neke od ideja za igre u tom smislu mogu biti izrađivanje nakita, društvene igre, čitanje priča, pripovijedanje, igranje lutkama ili autićima, pa čak i crtanje. Moguće je djetetu pomoći opustiti se u igri kroz njegujuće aktivnosti: primjerice, roditelj se pretvara da na leđima djeteta mijesi tijesto ili crta različite oblike, koje dijete pogađa ili igra vaticom kada dijete zažmiri i roditelj mu nježno prelazi vatom po licu te dijete imenuje dijelove lica koje roditelj dodiruje. Iako je važno djetetu dopustiti slobodu u izražavanju i istraživanju, ponekad igra može krenuti u neželjenom smjeru te je tada potrebna intervencija roditelja. 

Odvojeno slobodno vrijeme jest ono vrijeme kada odrasli trebaju odraditi zadatke nevezane za djecu i kada je potrebno s djetetom osmisliti strukturirani način provođenja slobodnog vremena kako ne bi dolazilo do njihova nezadovoljstva. Djeca tada znaju reći da ne znaju što bi se igrali, da im je dosadno, stoga je potrebno da roditelj jasno postavi granice. Svako dijete sposobno je samostalno osmisliti igre koje bi voljelo igrati te ih roditelji mogu samo potaknuti da ih se sjete. Odrasli to vrijeme mogu iskoristiti i za odmor, a potreba djece za pažnjom bit će zadovoljena budući da su ranije proveli zajedničko vrijeme s roditeljima. 

Stoga na izolaciju možemo gledati kao na vrijeme kada se roditelji zbližavaju i druže sa svojom djecom te uče postavljati granice djetetu i sebi kako bi zajedničko, ali i odvojeno vrijeme bilo što kvalitetnije. Roditelji se u igri ponekad osjećaju nelagodno te se teško prepuste igranju, osjećaju strah da će izgubiti autoritet prihvaćajući neke od uloga koje mu dijete odredi, no važno je shvatiti da se to neće dogoditi jer u igri vrijede pravila različita od pravila u ostalim životnim situacijama.

Autor: Mirna Margetić, mag. act. soc.